Luke 14

1I dogodi mu se da dođe u subotu u kuću jednoga kneza farisejskoga da jede hljeb; i oni motrahu na njega. 2I gle, bješe pred njim nekakav čovjek na kome bješe debela bolest. 3I odgovarajući Isus reče zakonicima i farisejima govoreći: je li slobodno u subotu iscjeljivati?

4A oni oćutješe. I dohvativši ga se iscijeli ga i otpusti. 5I odgovarajući reče im: koji od vas ne bi svojega magarca ili vola da mu padne u bunar odmah izvadio u dan subotni? 6I ne mogoše mu odgovoriti na to.

7A gostima kaza priču, kad opazi kako izbirahu začelja, i reče im: 8Kad te ko pozove na svadbu, ne sjedaj u začelje, da ne bude među gostima ko stariji od tebe; 9I da ne bi došao onaj koji je pozvao tebe i njega, i rekao ti: podaj mjesto ovome: i onda ćeš sa stidom sjesti na niže mjesto.

10Nego kad te ko pozove, došavši sjedi na pošljednje mjesto, da ti reče kad dođe onaj koji te pozva: prijatelju! pomakni se više; tada će tebi biti čast pred onima koji sjede s tobom za trpezom. 11Jer svaki koji se podiže, poniziće se; a koji se ponižuje, podignuće se.

12A i onome što ih je pozvao reče: kad daješ objed ili večeru, ne zovi prijatelja svojijeh, ni braće svoje, ni rođaka svojijeh, ni susjeda bogatijeh, da ne bi i oni tebe kad pozvali i vratili ti;

13Nego kad činiš gozbu, zovi siromahe, kljaste, hrome, slijepe; 14I blago će ti biti što ti oni ne mogu vratiti; nego će ti se vratiti o vaskrseniju pravednijeh.

15A kad ču to neki od onijeh što sjeđahu s njim za trpezom reče mu: blago onome koji jede hljeba u carstvu Božijemu! 16A on mu reče: jedan čovjek zgotovi veliku večeru, i pozva mnoge; 17I kad bi vrijeme večeri, posla slugu svojega da kaže zvanima: hajdete, jer je već sve gotovo.

18I počeše se izgovarati svi redom; prvi mu reče: kupih njivu, i valja mi ići da je vidim; molim te izgovori me. 19I drugi reče: kupih pet jarmova volova, i idem da ih ogledam; molim te, izgovori me. 20I treći reče: oženih se, i zato ne mogu doći.

21I došavši sluga taj kaza ovo gospodaru svome. Tada se rasrdi domaćin i reče sluzi svome: idi brzo na raskršća i ulice gradske, i dovedi amo siromahe, i kljaste, i bogaljaste, i slijepe. 22I reče sluga: gospodaru, učinio sam kako si zapovjedio, i još mjesta ima.

23I reče gospodar sluzi: iziđi na putove i među ograde, te natjeraj da dođu da mi se napuni kuća. 24Jer vam kažem da nijedan od onijeh zvanijeh ljudi neće okusiti moje večere. Jer je mnogo zvanijeh, ali je malo izbranijeh.

25Iđaše pak s njim mnoštvo naroda, i obazrevši se reče im: 26Ako ko dođe k meni a ne mrzi na svojega oca, i na mater, i na ženu, i na djecu, i na braću, i na sestre i na samu dušu svoju, ne može biti moj učenik. 27I ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik.

28I koji od vas kad hoće da zida kulu ne sjede najprije i ne proračuni šta će ga stati, da vidi ima li da može dovršiti? 29Da ne bi, kad postavi temelj i ne uzmože dovršiti, svi koji gledaju stali mu se rugati 30Govoreći: ovaj čovjek poče zidati, i ne može da dovrši.

31Ili koji car kad pođe s vojskom da se pobije s drugijem carem ne sjede najprije i ne drži vijeću može li s deset hiljada sresti onoga što ide na njega sa dvadeset hiljada? 32Ako li ne može, a on pošlje poslanike dok je onaj još daleko i moli da se pomire. 33Tako dakle svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik.

34So je dobra, ali ako so obljutavi, čim će se osoliti? Niti je potrebna u zemlju ni u gnoj; nego je prospu napolje. Ko ima uši da čuje neka čuje.

35